Najmanje četvrtina ljudi koji imaju teške ozljede mozga i fizički ne mogu odgovoriti na naredbe zapravo i jesu svjesno, kako je otkrila prva međunarodna studija takve vrste 1.

Iako ovi ljudi nisu mogli, recimo, dignuti palac gore, ipak su pokazivali ponovljenu moždanu aktivnost kada su zamoljeni da zamisle sebe kako se kreću ili vježbaju.

"Ovo je jedna od vrlo važnih značajnih studija" u području kome i drugih poremećaja svijesti, kaže Daniel Kondziella, neurolog u Rigshospitaletu, nastavnoj bolnici na Sveučilištu u Kopenhagenu.

Nalazi znače da značajan broj ljudi s ozljedama mozga koji izgledaju kao da ne reagiraju mogu čuti stvari oko sebe i možda čak mogu koristiti sučelja između mozga i računala (BCI) za komunikaciju, kaže voditelj studije Nicholas Schiff, neurolog s Weill Cornell Medicine u New Yorku. BCI su Uređaji ugrađeni u glavu osobe koji bilježe aktivnost mozga, dekodirati ih i prevesti u naredbe koje mogu, na primjer, pomicati kursor na računalu. "Trebali bismo posvetiti resurse pronalaženju tih ljudi i pomoći im", rekao je Schiff. Danas je posao obavljenThe New England Journal of Medicineobjavljeno 1.

Skeniranje mozga

Studija je uključila 353 osobe s ozljedama mozga uzrokovanim događajima poput fizičke traume, srčanog ili moždanog udara. Od njih, 241 nije uspio odgovoriti na niz standardnih testova reakcije uz krevet, uključujući test koji je tražio palac gore; ostalih 112 moglo.

Svi sudionici istraživanja prošli su jednu ili obje vrste skeniranja mozga. Prvi je bio funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI), koji neizravno mjeri mentalnu aktivnost otkrivanjem oksigenacije krvi u mozgu. Drugi je bio elektroencefalografija (EEG), koji izravno mjeri aktivnost moždanih valova pomoću kape prekrivene elektrodama na tjemenu osobe. Tijekom svakog skeniranja ispitanici su dobili upute da zamisle sebe kako igraju tenis ili otvaraju i zatvaraju ruku. Naredbe su ponavljane kontinuirano 15-30 sekundi, zatim je uslijedila stanka; vježba je zatim ponovljena tijekom šest do osam zapovjednih sesija.

Od ispitanika koji fizički nisu reagirali, približno 25% pokazalo je moždanu aktivnost tijekom cijelog razdoblja EEG ili fMRI pregleda. Medicinski izraz za sposobnost reagiranja mentalno, ali ne i fizički je kognitivna motorna disocijacija. 112 ljudi u studiji koji su klasificirani kao osjetljivi na testove moždane aktivnosti prošli su malo bolje, ali ne puno: samo oko 38% pokazalo je dosljednu aktivnost. To je vjerojatno zato što su testovi postavili visoku prepreku, kaže Schiff. "Bio sam na magnetskoj rezonanci i radio ovaj eksperiment i teško je", dodaje.

Ovo nije prvi put da je studija otkrila kognitivnu motoričku disocijaciju kod ljudi s ozljedama mozga koji fizički ne reagiraju. Na primjer, rad objavljen 2019. pokazao je ovakvo ponašanje kod 15% od 104 testirane osobe 2. Međutim, najnovija studija je veća i prva je multicentrična studija te vrste. Testovi su provedeni u šest medicinskih ustanova u četiri zemlje: Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.

25% nereagirajućih ljudi koji su pokazali moždanu aktivnost obično su bili mlađi od onih koji nisu, imali su ozljede od fizičke traume i ozljede su im bile dulje od ostalih. Kondziella upozorava da bi daljnje istraživanje ovih odnosa zahtijevalo ponavljane procjene ljudi tijekom tjedana ili mjeseci. "Vrlo malo znamo o krivuljama oporavka svijesti tijekom vremena i kroz različite ozljede mozga", kaže on.

Mogućnosti za poboljšanje

Međutim, studija ima neka ograničenja. Na primjer, nisu svi medicinski centri koristili isti broj ili vrstu zadataka tijekom EEG ili fMRI skeniranja, ili isti broj elektroda tijekom EEG sesija, što bi moglo poremetiti rezultate.

U konačnici, međutim, uz tako visoku prepreku za registraciju aktivnosti mozga, studija vjerojatno podcjenjuje udio ljudi koji fizički ne reagiraju i koji su pri svijesti, kaže Schiff. Kondziella se slaže. Stope kognitivno-motoričke disocijacije bile su najviše kod ljudi testiranih i na EEG i na fMRI, napominje, pa da su obje metode korištene na svakoj osobi u studiji, ukupne stope bi mogle biti čak i veće.

Međutim, korišteni testovi su logistički i računalno zahtjevni, "tako da postoji samo nekoliko centara u svijetu koji mogu koristiti ove tehnike", kaže Kondziella.

Schiff naglašava važnost identificiranja ljudi s ozljedama mozga koji ne reagiraju, ali su svjesni. "Postojat će ljudi kojima možemo pomoći da izađu iz ovog stanja", kaže, možda korištenjem BCI ili drugih tretmana ili jednostavno nastavkom pružanja medicinske skrbi. Saznanje da je netko pri svijesti može utjecati na odluke obitelji i medicinskih timova o održavanju života i liječenju. "Pravi razlika svaki put kad saznate da netko reagira", kaže on.